Anksioznost (tjeskoba), strah i zabrinutost normalan su dio ljudskog života i ponekad su neizbježni. Ako ste anksiozni, to ne mora značiti da imate anksiozni poremećaj. Međutim, ako vas vaša zabrinutost i anksioznost sprječavaju u svakodnevnom normalnom funkcioniranju, to bi mogao biti znak da se možda ipak radi o ozbiljnijem problemu.
Psihičke traume česti su uzrok ovih poremećaja, ali tu su i drugi uzroci poput genetske podložnosti ili nagomilavanja stresa. U ovom blogu pročitajte što je anksiozni poremećaj, kako se liječi, ali i kako samostalno ublažiti simptome!
Svaka osoba tijekom svog životnog vijeka doživi osjećaj anksioznosti. Anksioznost je psihološko, fiziološko i ponašajno stanje inducirano, u životinja i ljudi, aktualnom ili potencijalnom opasnosti.
Anksioznost također može biti odraz patološkog stanja uma s obzirom da konstantan strah od nepoznatog, nedefiniranog i nerealnog dolazi iz iznutrašnjosti osobe.
Žene češće pate od anksioznosti. Čak dvije trećine anksioznih su žene. Razlog leži donekle u odgoju, jer su žene drugačije odgajane od muškaraca. Osim odgoja i hormonski status je značajan faktor za takvu osjetljivost žena. Nadalje, žene su preuzele na sebe mnoge životne funkcije: uspješnost na poslu, u kući, u obitelji, što može dovesti do problema sa anksioznošću.
Anksioznost može biti i strah od nekog vanjskog objekta ili situacije ili može biti unutarnjeg porijekla kao, primjerice, neki unutarnji konflikt. Osoba ne može donijeti važnu odluku što doživljava kao signal zaustavljanja osobnog razvoja.
U praksi, najčešće pokušaji da bolesnici koji pate od anksioznih poremećaja sebi samima pomognu gotovo ne daje rezultate. Također, pokušaji da anksioznost umire sa konzumacijom alkohola ne pomažu. Za ove poremećaje potrebno je potražiti stručnu pomoć.
Anksioznost se može liječiti raznim psihoterapijskim metodama; primjerice, dobri rezultati se postižu kognitivno-bihevioralnom terapijom u kombinaciji sa lijekovima. Treba educirati pacijente o važnosti uzimanja lijekova u potrebnim dozama, jer se dešava da zbog straha da ne postanu ovisni o lijekovima počinju preskakivati doze i uzimaju ih samo po potrebi, što dovodi do varijacija raspoloženja: bude im dobro, pa počinju brinuti, pa onda uzmu lijek, pa su opet dobro i stalno su na klackalici dobrog i lošeg. Lijekove treba uzimati redovito i u propisanoj dozi što dovodi do stabilizacije stanja i normalnog funkcioniranja.
